Sveti red đakonata

U dsubotu, 22. listopada 2016. godine je đakonsko ređenje gospodina Antona Budinića u exkatedrali u Osoru u 10,00 sati. Pozivamo vas da dođete i sudjelujete!

SVETI RED ĐAKONATA

srednjem vijeku u Katoličkoj Crkvi važnost đakonata opada, te on postaje drugi od 3 „viša reda“ (subđakonat, đakonat i svećeništvo). Đakon je od toga razdoblja samo pomoćnik pri svečanoj liturgiji. No na Zapadu, za razliku od istočnih Crkava, đakon može redovito krstiti, a i nazočiti vjenčanju. Drugi vatikanski sabor daje biskupima mogućnost da obnove instituciju trajnog đakonata. U mnogim Crkvama Zapada trajni đakonat je već odavna prihvaćena stvarnost. Usto, ukinut je subđakonat, pa đakonat postaje prvi red za koji se može biti zaređen.

Svaki svećenik prvo postaje đakon pa onda svećenik. U novije vrijeme Crkva zaređuje za đakone i oženjene muškarce koji doživotno ostaju đakoni i ne mogu postati svećenici. Svaki đakon može krstiti, vjenčati, sahraniti, propovijedati na misi i nositi pričest bolesnicima. Ne može služiti sv. misu, ispovijedati i podijeliti bolesničko pomazanje, što su službe koje pripadaju svećeniku.

Prilikom sudjelovanja u misnom slavlju redovito đakonovo liturgijsko odijelo sastoji se od bijele albe koja je u pojasu zategnuta cingulom ili pascem, preko koje se stavlja štola i to tako da stavi preko lijevog ramena a priveže o desnom boku. Preko štole odijeva se dalmatika. Štola i dalmatika uvijek su u odgovarajućoj liturgijskoj boji koja ovisi o liturgijskom vremenu (došašće, božićno vrijeme, korizmavazmeno vrijeme, ili vrijeme kroz godinu) ili o pojedinim blagdanima koji se određenog dana slave. Liturgijska boja đakonova odijela jednaka je liturgijskoj boji svećeničkog odijela.

Prilikom ostalih službi, izvan slavljenja mise, đakon obično ne nosi dalmatiku, već samo albu i štolu. Tako se odijeva za slavljenje krštenja, za nošenje pričesti izvan mise, prilikom sudjelovanja u slavlju ženidbe, na sprovodu.


Različite dužnosti koje su obavljali đakoni, jasno i precizno navodi Sveti Isidor Seviljski u sedmom stoljeću u svojoj poslanici Leudefredusu: “Đakonima pripada zadaća pomaganja svećenicima i služenje (ministrare) u svemu u Kristovim sakramentima, u krštenju, u krizmi, u patini i kaležu, prinošenju darova oltaru i njihovo raspoređivanje, postavljanju Gospodnje trpeze, ukrašavanju, nošenju križa, navještanju (proedicare) Evanđelja i Poslanica, te kao što je čitačima dano čitanje Starog zavjeta, tako je đakonima dat Novi zavjet. Njemu također pripada služba molitve (officium precum) i izricanje imena. On je taj koji upozorava na to da otvorimo uši Gospodinu, on je taj koji svojim glasom opominje, on je taj koji navješćuje mir.” (Migne., P.L., LXXXII, 895.). U ranom razdoblju, kako to postojeći kršćanski epitafi svjedoče, posjedovanje dobrog glasa bila je kvaliteta koja se očekivala od kandidata za đakonat. Dulcea nectareo promebat mella canore bila je zapisano o đakonu Redemptu u doba Pape Damasa, a isti epitafi objašnjavaju kako je đakon imao više toga napraviti pjevanjem, ne samo Poslanica i Evanđelja, nego i psalama u solo dionicama.